Šta je psihoterapija i kome je potrebna?


 

 

 

Ja svakako nisam hteo ništa drugo do da pokušam da proživim ono što je samo od sebe naviralo iz mene. Zašto je to bilo toliko teško?                                                  (Demijan, Herman Hese)

 

Psihoterapiju bismo, epistemološki posmatrano (psyche – duša, therapie – isceljenje), mogli razumeti kao lečenje duše i ne bismo mnogo pogrešili. Šire posmatrano, psihoterapija označava grupu postupaka, metoda i procedura koje se primenjuju u lečenju psihičkih smetnji, stanja i poremećaja i opšte je prihvaćena u okviru medicine, psihologije i psihijatrije. Takođe, psihoterapija obuhvata i rad na rastu i razvoju ličnosti i poboljšanju kvaliteta života dobro prilagođenih ljudi koji ne manifestuju određene simptome, već su dovoljno odvažni i hrabri da krenu putem samospoznaje.

Psihoterapija, kao najstariji oblik lečenja, seže do primitivnih društvenih zajednica, do praistorijskog doba, gde se gubitak duše ili posednutost duše zlim silama lečio primenom magijskih rituala, obreda i ceremonija, a nosioci posebnih moći da izleče bili su vračevi, šamani ili sveštenici. Mnogo kasnije, tu ulogu preuzeli su lekari i psihoterapeuti. Koncept moći se još od začetaka lečenja duše povezuje sa osobama koje u tom procesu posreduju – onima koji su prepoznati kao pomagači. Današnje razumevanje psihoterapije zadržava navedenu srž viševekovnog trajanja i prenošenja, ali je, zahvaljujući psihoanalitičkom radu Sigmunda Frojda, napravljen bitan iskorak iz tradicionalnog pristupa lečenju duševnih bolesti. Frojdov rad je postavio temelje svega što danas nazivamo psihoterapijskim paradigmama: mnoge od njih su se razvile iz psihoanalitičkog koncepta, a brojne kao odgovor na njega.

Pojam psihoterapijske paradigme, o kome će biti više reči u nekom od narednih tekstova, označava osnovni teorijski okvir od koga se polazi u psihoterapiji, a tiče se epistemologije: kako saznajemo o ličnosti i njenim problemima i kako možemo da utičemo na promenu. Odnosi se, kako na proces dijagnostike, tako i na proces lečenja. Nevezano za paradigmu, psihoterapiju uvek treba shvatiti kao oblik medicinskog i/ili psihološkog lečenja i promene za čiju primenu su potrebni uslovi i pravila, kao i kod svih drugih oblika lečenja ili menjanja čiji su izvori u oviru naučnog saznanja i iskustva. Centralni činilac u psihoterapiji jeste odnos uzajamnog poverenja i pozitivnog očekivanja od procesa, kako od strane klijenta, tako i od strane terapeuta. Taj odnos razvija se u specifičnim terapijskim okolnostima koji čine terapijsku situaciju. Zajedno, terapijski odnos i terapijska situacija nosioci su svih pozitivnih efekata proisteklih iz psihoterapijskog procesa.

Smanjenjem tabua sa tema mentalnog zdravlja i, donekle, popularizacijom psihoterapije, danas se sve češće mogu čuti izjave poput: Svi treba da idu na psihoterapiju. Ovakav stav može pomoći ljudima koji imaju motivaciju da krenu na psihoterapiju da načine poslednji korak koji je, zapravo, prvi i obrate se terapeutu.

Kako možete znati da li vam je psihoterapija potrebna? Ukoliko ono kako se osećate ima negativan uticaj na vaše svakodnevno funkcionisanje (spavanje, posao, odnose sa ljudima, apetit), ukoliko osećate intenzivnu tugu, strah ili zabrinutost i ne vidite izlaz iz toga, razgovor sa psihoteraputom bi mogao biti značajan korak ka ozdravljenju. Iza izjava poput:

  • Često sam bez energije;
  • Većinu vremena imam osećanje strepnje i panike;
  • Plašim se za svoju budućnost;
  • Većinu vremena razmišljam da ću oboleti od neke bolesti(ili: Telesni simptomi moguće bolesti me jako uznemiravaju);
  • Imam probleme sa određenim delovima tela, a zapravo je sve medicinski u redu;
  • Izbegavam ljude;
  • Trudim se da ne razmišljam o stvarima koje me uznemiravaju tako što preterano radim;
  • Uvek nabacujem osmeh, gde god bio i šta god radio;
  • Ne mogu da se smirim sa jednom osobom i idem iz veze u vezu;
  • Preterano/premalo spavam;
  • Uglavnom dan provedem gledajući televiziju i sanjareći;
  • Držim ljude na distanci;
  • Potrebe drugih su ispred mojih potreba;
  • Imam problem da odbijem ljude;
  • Jedem da bih se osećao bolje itd.

mogu stajati panični napadi, anksioznost, depresivno raspoloženje i psihosomatski problemi koji nisu nešto čega se može „jednostavno rešiti” razgovorom sa prijateljima ili izbegavanjem razmišljanja o tome. U ovakvim i sličnim problemima nalazi se uzrok do koga se može doći psihoterapijom. Nasuprot privremenom odlaganju problema i trenutnom „ozdravljenju” ili, preciznije rečeno, trenutnom optimalnijem funkcionisanju, nalazi se mogućnost da se problem sagleda u celini i reši u korenu, čime bi se smanjila mogućnost za ponovno pojavljivanje simptoma.

Svaka kriza sa sobom nosi mogućnost daljeg napredovanja, rasta i razvoja. Za to je potrebna iskrenost u izborima, odnosima, svakodnevnom funkcionisanju, ali, najpre, iskrenost prema sebi. Jer, kao što je rekao Šandor Ferenci: realnost može biti neugodna ako je prihvatimo, ali još neudognija ako je ne prihvatimo.

Mirjana Mitrović, diplomirani filolog srbista i edukant eklektičke psihoterapije

 

Literatura:

Erić, Ljubomir. Psihoterapija. Beograd: Službeni glasnik, 2021.
Trebješanin, Žarko. Leksikon psihoanalize. Beograd: Zavod za udžbenike, 2012.
Popović, Milan, Jerotić, Vladeta. Psihodinamika i psihoterapija neuroza. Beograd: Nolit, 1985.
Pocock, David. „Six things worth understanding about psychoanalytic psychotherapy” u Journal of Family Therapy, volume 28, issue 4, 2006: 352–369.